Split – grad za Seviljskog brijača

Iza nas je svečano otvaranje 63. Splitskog ljeta, ambijentalnoga festivala koji u načelu programe izvodi iz zatvorenih prostora na otvorene pozornice, ulice i trgove. No mi smo se u večeri 14. srpnja u Splitu ipak našli u zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta, kamo je u posljednji trenutak, zbog mogućnosti kiše, ipak smješten prvi program ovogodišnjeg Splitskog ljeta, premijerna produkcija opere Seviljski brijač Gioacchina Rossinija. Izvorno je planirano da predstava bude u Meštrovićevu Kaštilcu, Crikvinama odnosno Kašteletu, uz more podno Marjana, gdje je to djelo izvođeno tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina.

Za taj je neobično malen podij prilagođena predstava Rossinijeva Seviljca, koja je već jedanaest godina na programu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, u režiji Krešimira Dolenčića. Scenografkinja Dinka Jeričević ipak je za Kaštelet radila kompletno novu scenografiju, pojednostavnjenu inačicu zagrebačkoga seta, koja se jednako funkcionalno uklopila i u Splitski kazališni prostor. Štoviše, kao da je Dolenčiću dala nov polet za dodatna redateljska promišljanja razrađene scenske akcije koja u stopu prati bravuroznu glazbu i dramaturgiju opere.

Kostimi su posuđeni iz Zagreba, njihova je autorica Ana Gecan Savić, scenski pokret osmislila je Mateja Pučko Petković, dok je sve ostalo u produkcijski Splitskoga kazališta. Posebno nam je drago da je ovo vrijedno ostvarenje okupilo ponajbolje pjevače do kojih se u datom trenutku u Hrvatskoj moglo doći, tim više što se radilo gotovo u potpunosti o hrvatskoj pjevačkoj podjeli, koja po kvaliteti može konkurirati bilo gdje na svijetu.

U prvom redu tu je sjajan zagrebački bariton Ljubomir Puškarić kao Figaro, koji je posljednjih nekoliko godina nezaobilazni tumač naslovnoga lika u zagrebačkoj produkciji i kao da su mu dosadašnji nastupi bili odskočna daska za senzacionalnu kreaciju u Splitu. Koliko god mu se oduvijek divili, sada je dodatno usavršio scensku okretnost, glumačke nijanse, glasovni volumen i pjevačku sigurnost. Uz njega je bok uz bok jednako sjajna riječka mezzosopranistica Diana Haller, stalna članica Stuttgartske opere proizišla iz klase Dunje Vejzović, koja se probija u svijetu upravo kao interpretkinja Rossinijevih junakinja, koloraturnih mezzosoprana. Otkako je prije tri godine debitirala s ulogom Rosine upravo u Dolenčićevoj režiji prigodom svojeg prvog nastupa u jednom Hrvatskom narodnom kazalištu, izvodila je tu ulogu u raznim europskim produkcijama te u matičnom kazalištu u Stuttgartu, tako da je u Splitu doista nastupila u punom elementu. Njezin je glas savršen, kolorature besprijekorne, tamna boja mezzosoprana idealna za karakterno ocrtavanje lika jogunaste, ali odlučne djevojke.

Sjajan trolist svjetskih pjevačkih kreacija upotpunio je splitski nacionalni prvak bas Ivica Čikeš kao Don Basilio, čiji istodobno mek i zvonak duboki glas plijeni ljepotom, snagom i izražajnošću. No glumački i pjevački karakterno kao pravi stručnjak za komične uloge pokazao se zagrebački bariton Ozren Bilušić, koji je unatoč mlađoj životnoj dobi odlično utjelovio staroga „prošvikalog“ doktora Don Bartola i u toj je ulozi već nastupao pred splitskom publikom u prethodnoj produkciji Seviljca godine 2010. pod vodstvom Ivana Repušića, tada direktora Splitske opere, a danas glazbenog ravnatelja Državne opere u Hannoveru. Jedini „strani element“ u podjeli činio je Britanac, tenor Mark Milhofer, kao Grof Almaviva alias student Lindoro, a znamo kako je teško doći do takvih virtuoznih krhkih lirskih tenora baš za Rossinijeve komične opere.

Njegova veza s Hrvatskom počela je potkraj prošle godine, kada je u prošloj sezoni prvi put nastupio u Hrvatskoj, u zagrebačkom HNK-u pjevajući Ernesta u Donizettijevu Don Pasqualeu, no čini se da je Rossinijev Almaviva još bliži njegovu specifičnom pjevačkom profilu, sasvim na tragu najpoznatijega rosinijanca među svjetskim tenorima, Peruanca Juana Diega Floreza. Posebna iznenađenja u splitskom ansamblu bili su bas zaokružene boje i muzikalne fraze Mate Akrap kao Fiorello i sopranistica velikoga volumena Antonija Teskera kao sluškinja Berta, koje bismo rado čuli u nekim većim ulogama i izvan Splita. A sve to skupa imamo zahvaliti ideji vodilji i umjetničkom vodstvu dirigenta Ive Lipanovića, direktora Splitske opere i glazbenog dijela 63. Splitskog ljeta maestra Ive Lipanovića koji je u suradnji s kolegicom Anom Šabašov (zborovođa) odlično pripremio ansambl i pružio solistima pouzdanu pratnju u iznimno teškim virtuoznim stranicama partiture.

Unatoč duljini, publika je do posljednjega trenutka netremice pratila predstavu sve do završnoga zbora okupana kišom šarenih balona sa stropa koji su još dugo pucketali nakon što se spustio zastor. Ovu predstavu ansambl je u istom prostoru ponovio još jednom, dvije večeri poslije, a vjerujemo da će, kako organizatori i najavljuju, ona s uspjehom zaživjeti i u idućoj sezoni Splitske opere te postati pravim opernim hitom. Kako kaže sam redatelj Dolenčić, Split je grad po mjeri za Seviljskoga brijača, te očekuje da upravo Splićani s posebnim užitkom prate priču „o ljubomornom Bartolu, ludo zaljubljenom momku spremnom na najluđa prerušavanja i najpaprenije zafrkancije, Grofu Almavivi, noćnoj ekipi koja je za dobru bazu spremna napraviti sve i općenito malom mistu u kojemu se u brijačnici govori o svemu, a čiji je brijač glavni meštar“.